Bliskost je snažna emotivna povezanost između osoba koja se ispoljava kao osećaj bliske povezanosti, privrženosti i pripadanja jedno drugom. To je osećaj da je taj neko naš, da na tu osobu možemo računati u svakoj situaciji i da joj možemo verovati. Sa bliskom osobom delimo svoj unutrašnji svet, svoje misli, iskustva i osećanja. Ako nas ona u tome razume imamo osećaj bliskosti. Osim emotivne bliskosti, postoje i intelektualna i fizička bliskost i dobro je da sve navedene dimenzije bliskosti postoje u partnerskom tj ljubavnom odnosu.
Naša potreba da budemo bliski sa nekim je u svojoj osnovi urođena i kroz život kasnije je nadograđujemo i modifikujemo u skladu sa iskustvom i kulturom u kojoj živimo. Mala beba u prve dve godine života se snažno emotivno povezuje sa majkom tj. roditeljima jer joj evoluciono gledano blizak odnos obezbeđuje opstanak i sigurnost. Veliki broj istraživanja iznova potvrđuje ovo saznanje i govori o tome da je ova potreba ponekad jača i od gladi.
Kada dete odrasta u okruženju gde nema emotivne bliskosti odnosno nema je dovoljno da zadovolji ovu potrebu deteta, to može dovesti do velikih teškoća u kasnijem ostvarivanju emotivnih i bliskih veza. Ovo se dešava kada majka tj. roditelji nemaju dovoljno kapaciteta da se povežu sa detetom zbog svojih loših iskustava, kada je dete zanemareno ili zlostavljano ili kada se odrasta u izrazito disfunkcionalnim porodicama a dete je svedok međusobnih svađa i obračuna roditelja ili je uvučeno u taj odnos tako da bira stranu ili bude sudija i izmiritelj.
U našoj kulturi je često iskustvo da su starije generacije bile odgajane tako da se obraćala pažnja na osnovne potrebe deteta u smislu da nije gladno ili žedno (ovo ćete prepoznati kroz često pitanje bake – jesi gladan/gladna, hoćeš li nešto da jedeš…), da mu je dovoljno toplo, da je adekvatno obučeno i bezbedno dok emotivne potrebe nisu bile u prvom planu. Od muškaraca a naročito žena se očekivalo da istrpe šta god da se dešava. Tako su se formirali pojedinci koji su naučili da potiskuju svoja osećanja, da preterano trpe i ono što nije za trpljenje i da ne prepoznaju i izražavaju jasno svoje emocionalne potrebe.
U ovom sadašnjem vremenu stvari se odvijaju na način da se snažno naglašavaju a često i prenaglašavaju emotivne potrebe deteta ali tako da je svako nezadovoljstvo deteta sada veliki problem za roditelje, koji se silno trude da dete oraspolože, usreće na neki način, plašeći se da nisu dobri roditelji ako to ne urade. Na ovaj način se kod mladih stvaraju očekivanja da se ništa ne treba istrpeti, da druga osoba treba da ih nekako usreći, da se frustracija i nezadovoljstvo ne može istolerisati, da su za ispunjavanje njihovih potreba zaduženi drugi ljudi… što vodi do emocionalne nezrelosti a samim tim je smanjen kapacitet za uspostavljanje bliskog odnosa.
Zrela bliskost podrazumeva emocionalnio zrele osobe. To znači da je osoba svesna ne samo svojih misli već i osećanja, da ume da prepozna i jasno izrazi i jedno i drugo na adekvatan način u nekom odnosu. Da ume da pokaže ljutnju bez vređanja, da traži pomoć i podršku kada joj je potrebna, da razume da nesporazum ili svađa nisu dokaz da nema ljubavi, da istrpi neugodnost konflikta, da ne očekuje da druga osoba mora unapred da prepozna šta joj je potrebno, da druga osoba nije zadužena za stalno usrećivanje… a da bi se postigao blizak odnos potrebno je razvijati otvorenu i iskrenu komunikaciju u vezi sa svim što je problem jednoj ili drugoj strani.
Teškoće u ostvarivanju zrelog bliskog odnosa mogu nastati ne samo zbog nedostatka gore navedenih emocionalnih veština, već i zato što neki ljudi tokom odrastanja mogu razviti izrazito nepoverenje u suprotni pol a da toga nisu svesni. Npr mladić ili devojka koji otkrivaju da čim počnu da se emotivno vezuju počnu da gube interesovanje (lepo mi je s njom/njim ali ….) pa postaju izrazito sumnjičavi i kritični… neki drugi muškarci npr ne mogu adekvatno seksualno da funkcionišu čim osete da se emocionalno vezuju, da im osoba postaje važna… neki imaju izrazite strahove da će biti ostavljeni, da je partnerka/partner nepouzdan, izazivaju česte svađe, sumnjaju u vernost, stalno traži znake da je partner/ka nezainteresovan ili traži „dokaze“ ljubavi insistirajući na preteranoj pažnji i poklonima…Ovakva ponašanja su izraz nesvesnih uverenja koja se formiraju dosta ranije nego što se pokažu, jer je osoba u svom ranom iskustvu naučila da se plaši emocionalnog vezivanja i bliskosti.Dok s jedne strane jako želi da se se emocionalno veže u isto vreme ima snažan strah od vezivanja. Dobra vest je da se kroz psihoterapiju može savladati i prevazići ovakvo stanje.