– ŠTA SE DEŠAVA I KAKO REAGOVATI
Panični napadi su danas verovatno najčešća manifestacija anksioznosti koju ljudi prepoznaju i bez stručne provere, ponekad imam utisak da bismo je po učestalosti mogli uporediti sa gripom. U ovom tekstu ću pokušati da približim šta se dešava u organizmu kada se dešava panični napad.
Panični napadi počinju za neke ljude iznenada dok drugi mogu biti vrlo svesni da će ga uskoro doživeti. Tipični simptomi su : iznenadni jak strah visokog intenziteta koji je kao talas tj. preplavljuje osobu, lupanje srca, otežano disanje, pritisak ili probadanje u grudnom košu, preznojavanje, podrhtavanje, mučnima, osećaj depersonalizacije (osoba sebe doživljava kao nestvarnu, kao da to nije ona ili odvojenu od svog tela ili misli) a nakon ovakvog iskustva počinje da se plaši da ne doživi paniku ponovo (tzv. anticipatorni strah), može da traje od nekoliko minuta do maksimalno pola sata. Kada ovo dožive prvi put, osobe to tumače kao srčani napad ili da se da umiru ali se pregledom kod lekara uvek ustanovi da je sa srcem ili telesnim zdravljem sve u redu i dobiju preporuku da se obrate psihologu ili psihijatru.
Da bi se dobro razumela panična reakcija važno je da shvatimo da je mozak „opremljen“ da reaguje strahom onda kada procenimo da smo u ugrožavajućoj tj. opasnoj situaciji i da nam je bezbednost ugrožena – ova reakcija se još naziva „bori se ili beži“ i ima funkciju da se zaštitimo tako što ćemo se skloniti od opasnosti ili ćemo se suočiti tj boriti sa njom. Ovo se na nivou organizma doživljava kao jaka uznemirenost i nema svrhu da nas parališe već nam je potrebna da bismo prevazišli situaciju. Recimo, kada ne bismo osećali strah i ne bismo reagovali u ugrožavajućoj situaciji, ne bismo umeli ni da prepoznamo da smo u opasnosti i ne bismo umeli da se zaštitimo. Sve navedeno još uvek nema veze sa paničnim strahom.
Panični napad nastaje onda kada čovek proceni da NE MOŽE ništa da uradi u situaciji u kojoj se oseća ugroženo, da je potpuno bez kontrole nad situacijom i nad sopstvenim postupcima. Dakle, osoba misli da joj se dešava „nešto strašno“ na šta ona ne može da utiče a ustvari nije u realnoj opasnosti. Sve se odvija na nivou mišljenja tj. procene situacije i najčešće nema veze sa realnošću. Mozak veruje kad mu se kaže da smo u opasnosti bez obzira što to često nismo i daje nalog određenim centrima da pojačaju aktivnost – to se u telu oseća kao jaka ili preplavljujuća uznemirenost. Karakteristično je da se onda osoba uplaši zbog jačine uznemirenosti koju oseća i ima „strah od straha“. Dalje, fiziološki gledano, ključna stvar koja se dešava je hiperventilacija. To znači da dolazi do poremećaja normalnog ritma disanja – osoba koja doživljava napad panike remeti svoje disanje što dovodi do suženja krvnih sudova u mozgu i javlja se osećaj nestabilnosti, bledila, osećaja nesvestice i mnogih drugih već navedenih simptoma..zbog ovoga je česta preporuka u borbi sa panikom usporiti disanje.Znači kada se povežu svi ovi aspekti: misao da smo u velikoj opasnosti + procena da ne možemo ništa da uradimo da se zaštititimo + intenzivna uznemirenost + izraženi telesni simptomi = panični napad.
Kod osoba koje se bore sa paničnim napadima ovo je prepoznatljiv obrazac. Razlike postoje u odnosu na to kada se javlja tj. šta su okidači. Neke osobe imaju panične napade kada su u nekom javnom prostoru ili nekoj gužvi i onda je to panika sa agorafobijom. Neke imaju u specifičnim situacijama kada npr. treba da lete avionom, kada treba da idu od kuće, kada su pred nekim velikim izazovima ili promenama u životu a neke osobe nemaju jasan okidač. U adolescenciji obično počinju u periodu od 16 do 18 godina ili intenzivno krajem ovog perioda. Kod odraslih mogu biti u sklopu reakcije na akutni stres, drugih anksioznih poremećaja i depresije. Češće su prisutni kod ljudi koji imaju ili su imali teška traumatska iskustva, koji su po svom karakteru skloni da se lako uznemire i na najmanji stres, koji imaju slabu toleranciju na frustracije, koji su naučili da se preterano oslanjaju na druge a kod mlade populacije bitan faktor je često nesigurnost i preterana prezaštićenost jer su naučeni da umesto njih neko donosi odluke ili rešava situacije.Crte ličnosti kao što su preterano povlačenje i pasivnost ali i težnja ka perfekcionizmu gde prevladava strah od greške takođe doprinose razvoju panike.
Važno je razumeti da postoji razlika između paničnog napada i paničnog poremećaja : ako je neko imao panični napad nekad u životu ne znači da ima panični anksiozni poremećaj, za poremećaj je bitna procena koliko su česti panični napadi i koliko remete osobu u normalnim životnim okolnostima.
Leče se psihijatrijski i psihoterapijom, ako su panični napadi česti i znatno otežavaju život važno je uzeti lekove (često je to kombinacija antidepresiva i anksiolitika) do nivoa stabilizacije i onda nastaviti i sa psihoterapijom. Ako nisu učestali može biti dovoljna i sama psihoterapija. Što se tiče raznih pomagačkih tehnika za redukciju anksioznosti a kojima je preplavljen internet, važno je razumeti da su one od pomoći ali ne rešavaju problem. Učenje pravilnog disanja i/ili opuštanja, fizička aktivnost itd mogu da ublaže intenzitet straha ali ga dugoročno ne rešavaju, za to je potrebna psihoterapija. Na psihoterapiji se polako, uz podršku psihoterapeuta osoba prvo uči da prepozna na šta reaguje strahom – često je da ako nema jasnog okidača spolja onda je to određena misao koja se ne prepoznaje. Potom otkriva obrazac-način kako kod sebe pojačava osećaj straha, a onda da na njega drugačije reaguje. Bitan deo psihoterapijskog rada je i šta je funkcija anksioznosti tj paničnog napada u određenoj situaciji – npr nije retko da kod nekih osoba „pomaže“ da se izbegnu obaveze ili neprijatnosti! Ili da se u životnim okolnostima koje zahtevaju da se preuzme odgovornost osoba reaguje panikom jer se u suštini sebe smatra nesposobnom za to. Trajanje psihoterapije zavisi od toga da li je panično stanje već dugotrajno ili nije. U prvom slučaju je potrebno više vremena. Drugi važan faktor je spremnost osobe da se suoči sa problemom koji ima i da na ovaj način radi na svom ojačavanju jer je to cilj.