Stid je osećanje koje je obično duboko ukorenjeno u ličnosti a doživljava se kao unutrašnji osećaj smanjivanja ili skupljanja, lična bezvrednost i neadekvatnost. Momenat kad se stid oseti može biti toliko snažan i ponižavajući da osoba ima doživljaj kao da joj je neko oduzeo dostojanstvo, pri tom verujući da je vredna odbacivanja i da ga zaslužuje.
Stidljive osobe imaju teškoće u socijalnim aspektima svog života jer zamišljaju da ih drugi procenjuju na negativan način, za njih je izuzetno neprijatno iskustvo kontakta očima. Za njih biti viđen znači biti izložen strogom oku – veruju da ih drugi gledaju izrazito kritično i sa odbojnošću i da su drugi svesni njihovih „mana“. Tuđi pogled ih odmah postiđuje, a pošto je to izrazito jako i neprijatno osećanje koje teško podnose, brane se tako što psihički postanu odsutni – simbolički nisu tu.
Suočena sa procenjivačkim očima, stidljiva osoba se oseća golo i izloženo, kao da gubi privatnost i samu sebe pa zato ima snažnu želju da se sakrije. Ova želja za skrivanjem se ispoljava kao „kamena“ maska na licu, fizičkim povlačenjem do izolacije i izbegavanja kontakta sa ljudimaa najčeščešće kao unutrašnje povlačenje, ćutanje i izbegavanje privlačenja pažnje… U društvu uglavnom ćute ili se brzo povuku iz kontakta tako što se mentalno udalje ako ne mogu fizički.
Poreklo stida treba potražiti u ranom detinjstvu i ranim odnosima između roditelja i bitnih figura i deteta. On se oblikuje suptilno i manje kroz verbalne a češće kroz neverbalne kontakte u iskustvu deteta… npr. roditelj stalno deluje odsutno, postane hladan i emotivno nepristupačan, udaljava se od deteta ili ne dodiruje dete… ili je i sam roditelj ophrvan stidom. Poruka koju ustvari prenose detetu je „ti nisi dovoljno…ili to nije dovoljno“, pa ono nauči da se povlači od emocionalne reakcije roditelja! Takođe stid se može oblikovati kroz učenje obrazaca stida jer se u patrijarhalnoj i tradicionalnoj porodici često smatralo da je poželjno razviti stid, naročito kod ženske dece.
Kada stid postane deo bazičnih uverenja o samom sebi onda dobijamo odraslu osobu koja je zaustavljena u svom razvoju, skriva svoja osećanja i od same sebe i nije dobro povezana sa svojom okolinom i socijalnim okruženjem uopšte. Mnogi potencijali koje inače ima ostaju neiskazani i neostvareni jer su sputani stidom.
Valja ovde istaći da postoje zdrav i nezdrav stid – zdrav stid je osećanje koje se javlja povezano sa konkretnom situacijom ali se ne doživljava kao samoomalovažavanje, reakcije stida su adekvatne situaciji i koriguju ponašanje. Nezdrav stid je prejako osećanje stida kada je osoba sklona da se postidi u svakoj situaciji, često i kad one nemaju nikakve veze s njom lično!
Sa preteranim stidom se radi u psihoterapiji, gde se čoveku pomaže da razume da je stid naučena emotivna reakcija i da ustvari on sam napada sebe kroz postiđivanje tj. samopostiđivanje, da se ojača pozitivan i saosećajan odnos prema sebi i da se oseti i razlikuje razuman osećaj stida.